KRUŽOK: JAVNO O SEKSU
(ako vas riječ JAVNO muči, zamislite da ovdje piše: OTVORENO, SLOBODNO)
Dosta mi je toga da o seksu pričam samo sa svojim partnerima, s prijateljicama, s najboljim prijateljima. Nedostaje mi iskustvo seksa kao normalnog, sasvim običnog dijela nas.
O kome slobodno i direktno komuniciramo s drugima.
Kada se inače o seksu govori javno, to su uvijek šale, zajebancija, ironija, nešto neosobno...ono što doista osjećamo se najčešće skriva. Makar jest bolje nego nekad i nego što je u nekim drugim društvima, govoriti o seksu kao da je normalna i svakodnevna pojava i dalje je veoma teško.
A upravo to je emancipacija.
Zvala sam nedavno prijatelja da ga pitam što ima u planu tog prijepodneva, a on reče: 'Sad sam na netu, poslije ću masturbirati, pa ću nešto pojesti, pa idem van'.
Istovremeno mi je zazvonilo 'Zaboga, zašto mi to govori!?' i oduševilo me, ta normalnost koju je pridao masturbaciji i spremnost da javno djeluje u skladu sa svojim uvjerenjem da je masturbacija normalna.
Ne zanima me toliko kakav je prosječan seks u Francuskoj, Americi ili Iranu. Jer zapravo ne znam kakav je prosječan seks ovdje. Zanima me kakav seksualni život imaju ljudi koje poznajem. Što je prosječno u krugu ljudi koji me okružuje. U čemu uživamo, što nas frustrira? Možemo li to otvoreno iskomunicirati?
Nešto kao reality check - ne kako bi to trebalo biti, kako bismo voljeli da je, kako smo vidjeli da se to radi, kako nam mediji govore što seks jest - nego ono što doista radimo i koji se sve naboji u tome nalaze.
Razmijeniti, bez ograda, bez poza koje su inače nužne kada se u neintimnoj komunikaciji spominje seks - svoja iskustva, svoje želje i strahove. Izraziti kako nam jest, i vidjeti kako drugima jest. Učiniti - kroz otvorenu komunikaciju - da su naša iskustva nešto manje osobna, a više dio društva u kome jesmo. Razumijeti svijet oko sebe i sebe u njemu nešto potpunije.
Prebaciti tu temu iz privatne u javnu sferu.
Ono što se ne smije vidjeti - ono o čemu je nemoguće komunicirati - postaje glavna sila oko koje se organizira sve ostalo. Ogromna energija troši se da bi istina ostala skrivena.
Život u strahu i skrivanje istine baza su neslobode, kako na osobnoj, tako i na političkoj razini.
U strahu, sramu i krivnji, ostajemo odvojeni od drugih. Druge osjećamo kao opasnost. I kao što totalitarni sistemi dobro znaju, sve dok se skrivamo, dok nemamo načina da podijelimo svoja iskustva, dok smo sami, naša moć da promijenimo situaciju je minimalna.
Komunikacija. Razmjena. Nema drugog puta na bolje mjesto.
Sredinom 20. stoljeća u SAD-u objavljene su dvije knjige poznate kao 'Kinsey Reports':
'Sexual Behavior in the Human Male' i 'Sexual Behavior in the Human Female'.
Njihov se autor, Alfred Kinsey, uz Wilhelma Reicha smatra ocem seksualne revolucije šezdesetih.
Njih su dvojica bila zainteresirana za seksualnost upravo kao da ona nije tabu. Pristupili su joj kao legitimnom i normalnom području znanstvenog interesa.
Reicha je zanimala važnost seksualnosti za zadovoljstvo i zdravlje pojedinca i veza seksualne i društvene represije, a Kinsey je želio znanstveno utvrditi i javno obznaniti koje seksualne prakse zaista jesu normalne tj. prosječne. Što ljudi zaista čine, umjesto onoga što se javno predstavlja kao normalno i poželjno.
Obojica su doživjela žestoke reakcije na svoj rad, i još su i danas klevete o njima češće od istine. Veliku ulogu u tom lovu na vještice, na one koji seksualnost žele detabuizirati, igra ta brižno održavana podjela na privatno i javno. I baš zato što je toga previše, što su strahovi ono što treba prevladati, a privatno i javno dvije sfere koje treba ujediniti, pozivam vas na ovaj kružok: nešto između Kinseyjevog istraživanja na prigodnom uzorku ljudi s kojima dijelim život, i političkog iskoraka od 'pukog istraživanja' u sferu javnog čina, pretvaranja privatnog u javno.
Cilj i pričati o sebi i čuti druge.
Nema pravih i krivih iskustava, mi smo iskustva koja imamo, i ona čine našu stvarnost.
I upravo je naša stvarnost ono što me zanima. Ne zanimaju me osobne priče kao takve, tko je 'moralniji', a tko 'napredniji'; zanima me koja je istina o nama, danas, ovdje. Tko smo mi kao seksualna bića, svi mi, baš mi?!
Nekoliko ljudi mi se javilo komentirajući kako ih je strah, kako im je to previše, da pričaju s nepoznatima o nečemu tako osobnom. Ne brinite.
Na kružoku vrijede pravila koja omogućavaju da se tema istražuje ako su ljudi za nju otvoreni, a da se spriječi pritisak, neugoda, osuđivanje, nametanje.
Ne bojte se. Ne organiziram ovo zato što sam, kao i svi ljudi oko mene, tako super opuštena da meni takav kružok zapravo ni ne treba. Da, meni treba. I ne vjerujem da sam u tome sama.
Kružok u kome nema isključivanja ni po kojem kriteriju jest pravi cilj - da se možemo svi skupiti i međusobno se ČUTI.
Ako imate bilo kakvih pitanja ili sumnji, javite se.
Ako želite biti obavješteni o terminu sljedećeg kružoka, javite se putem emaila.